Prilagodba pristupačnosti

A

A

Nagrada ‘Fran Galović’ Igoru Belešu za roman ‘Listanje kupusa’

4. studenoga 2023.

Podijeli

Nagrada 'Fran Galović' za najbolje objavljeno književno djelo hrvatskih pisaca na temu zavičaja i/ili identiteta za 2023. pripala je Igoru Belešu za roman 'Listanje kupusa' (Hena com, 2023., urednik Kruno Lokotar). Odlučilo je tako prosudbeno povjerenstvo, u kojem su bili Julijana Matanović, Zlatko Krilić i Mario Kolar.

Nagrada je dobitniku dodijeljena 4. studenog u Galeriji “Mijo Kovačić” u Koprivnici u sklopu središnje svečanosti jubilarne 30. „Galovićeve jeseni“. Nagrada se sastoji od novčanog iznosa od 4.000 €, diplome i statue, te autorizirane grafike Čitajte pjesme Galovića Vlade Marteka. Nagradu su dobitniku uručili gradonačelnik Grada Koprivnice Mišel Jakšić, izaslanica ministrice kulture i medija Mihaela Majcen Marinić i predsjednik organizacijskog odbora „Galovićeve jeseni“ Marko Gregur.

Obrazloženje nagrade

Roman ‘Listanje kupusa‘ pojavio se u hrvatskoj književnosti kao ugodno iznenađenje. Premda njegov autor nije potpuni početnik (objavio je do sada više priča i roman Svitanje na zapadu) vjerojatno se malo tko nadao – osim možda urednika Krune Lokotara – da ćemo upravo od Igora Beleša dobiti tekst koji je izrazito inovativan po raznim svojim aspektima, a ujedno i vrlo vrijedan po svojem krajnjem rezultatu.

Jer, Beleš tu pripovijeda o skupini djece – uglavnom dječaka, ali se među njima, na važnom mjestu, nalazi i jedna djevojčica – što u Borovu, poznatom industrijskom naselju kod Vukovara, na svoj način doživljavaju početak rata 1991. godine, pa razvoj toga rata, a napokon i pad grada i kraj vlastitoga djetinjstva. Pripovjedna perspektiva je, dakako, dječja, ali povremeno intervenira i pripovjedač sa stanovišta svoje današnje zrelosti. Ta su djeca zaokupljena stripovima, glazbom, sportom i svim onim što je za njihovu dob karakteristično, ali im povremeno u vidno polje ulazi i ono što rade odrasli, a što djeca ne razumiju i s čim se teško suočavaju i mire. Pri tome je osobito zanimljivo ono što će ponekoga današnjeg čitatelja možda i iznenaditi, a to je činjenica da ti klinci ne razumiju ništa u vezi s politikom, pa tako nisu svjesni ni vlastitoga nacionalnog identiteta. Većina njih, doista, jedva da zna što su po narodnosti, i jako ih čudi kad vide da upravo narodnost postaje uzrok najvećih rascjepa i najtežih trauma, utoliko više što i sami žive u nacionalno izmiješanim obiteljima. Tko je god u ona vremena poznavao taj društveni ambijent, lako će se složiti da Beleš nije ni u čemu pretjerao, nego da je svijet njegovih junaka vrlo nalik na tadašnju zbilju, koja nam se – gledajući retrospektivno – danas može sve teže činiti vjerojatnom. U svakom slučaju, ta djeca – dakako, protiv vlastite volje – otkrivaju štošta o zajednici u kojoj žive, ali i o sebi samima, te tako, kroz njihove oči, dobivamo sliku rata – i sliku raspada Jugoslavije – kakvu do sada nismo poznavali.

Pri tom je, dakako, najvažnija činjenica da je ta slika uvjerljiva, a da se praćenje priče pretvara u nesvakidašnji literarni doživljaj. Beleš vješto vodi dijaloge, okretno portretira razne društvene tipove, a posebno je jako spretan u dvije ključne dimenzije teksta. On uspijeva, prvo, natjerati čitatelja da se uživi u dječji svijet, te da mu postane važno ono što je djeci važno, premda odraslima – tadašnjima i sadašnjima – možda i nije. I potom, uspijeva izbjeći svako dociranje, svaku političku poruku (korektnu ili manje korektnu), te tako recipijent dobiva dojam da se zbivanja pred njim odvijaju kao u kakvom dokumentarnom filmu, zasnovanom na prizorima iz zbilje. A pri tome – a to je možda i najvažnije – ne izostaju emocije, bez kojih ovakva priča ne može, i upravo su emocije ona nit koja čitatelja vodi kroz knjigu. Ili, da kažemo nešto izravnije: osjeća se tu dašak nostalgije, koja je normalna kad se govori o vlastitom djetinjstvu, ali ta nostalgija svaki čas biva razagnana kad se u sjećanju pojave nemile činjenice i još nemiliji ljudi. I još se nešto mora reći o fabuli: barem neki od junaka na kraju odrastu, premda ne svi i premda ne na isti način, te je tako ova priča ujedno i prilika da se sjećanja usporede i da se iz njih ponešto zaključi.

A kako nagrada koja nosi ime Frana Galovića stavlja akcent na zavičajnu dimenziju suvremene hrvatske književnosti, ovo je mjesto da se naglasi kako je Belešova knjiga udovoljila tome kriteriju u zavidnoj mjeri: zavičaj se tu ni ne slavi ni ne kudi, nego se pokušava razumjeti. A to je, uvjereni smo, dobro i za knjigu, i za nagradu, a i za sve one koji se znanstveno i kritički bave književnošću vezanom uz velike i teške godine nedavne nacionalne povijesti.

Julijana Matanović

Na naslovnoj fotografiji: Igor Beleš i Mihaela Majcen Marinić

Podijeli

Pročitaj druge vijesti

11. travnja 2024.

Knjižnica u karlovačkoj Aquatici među top 7 najboljih zelenih knjižnica u svijetu

8. travnja 2024.

Tjedan dobre dječje knjige 2024. pred vratima

4. travnja 2024.

17. Festival dječje knjige kreće 11. travnja